Ne, nisi posebna.
Ne, nisi jedinstvena.
Ne, nisi savršena.


Život me jebe neš u zadnje vrijeme.


Stalno padam i dižem se.
Stalno se mjenjam?

Stalno želim više.
Stalno pokušavam dati sve od sebe.
Stalno se trudim.

Stalno razmišljam.
Stalno se zapitkujem bezsmislena pitanja.
Stalno tražim odgovore na sve.


Oèekujem puno od sebe u životu.
Oèekujem puno od drugih u životu.
Znam da nemam zašto oèekivati.
Kad se neæe ostvarit. Da, znam.
Ali.. jeli to nada? Jeli to spas?

Prvi put da nešto ne znam, ali i iskreno želim znati.
Prvi put sam toliko vremena potrošila tražeæi taj odgovor.
Ne, nisam ga našla.
Ne, nema ga nigdje.
Ne, nitko ga ne zna.


Kao da nema odgovora na ništa.


Možda to tako mora biti.
Možda mi kroz život moramo polako shvaæati te odgovore.

...

Probaj razmišljati kao ja.
Shvatit èeš nešto.
Shvatit èeš da je to zapravo odgovor na sve.
Da smo mi odgovori na sve.

Mislim da je vrijeme da krenem dalje.
Da se odmaknem od tih pitanja.
Da dopustim drugima da mene ispituju.
Vrijeme je da naðem sebe i sve odgovore.
...

Uvijek gubimo stvari koje su nam bitne.
Ponekad našom krivicom. Ponekad ne.

Uvijek žalimo za neèim.
Onim stvarima koje su nam bitne?
Ili mi mislimo da su nam bitne.


Ponekad shvatimo da ništa nije savršeno.
Da neke stvari koje su nama pune mana i nikako ih nemožemo 'progutat'.
Te stvari, su nam bitne. Da. Te stvari pune mana.
Ljudski je tražiti mane na svemu.
Ljudski je tražiti savršenstvo.
Shvatimo li ikada da to ne postoji? Da.
Shvatimo to kada je kasno.
Kada smo to veè izgubili, kada za time žalimo.
Kada smo veè našli toliko mana da smo to otjerali od sebe.

Isplati li nam se pokušati to dobiti natrag?
Isplati li se uložiti toliko energije i patnje u to?
Znamo da èemo to opet ponovit.
Èemu onda to? Nema smisla.


Normalno je trošiti vremena, snage, sebe na to sve.
Normalno je izgubiti ono što nam treba.
Normalno je žaliti za tim.


Svi smo tamo bili. Svi smo to prošli.
Bit èe nam lakše ako shvatimo neke stvari.
Ako shvatimo da je to dio života.
Žaljenje i gubljenje.
Uvijek izgubimo ono voljeno.
Htijeli ili nehtijeli.

Možda je to sudbina?
Možda je to nesreèa?
Možda je to sreèa?
...




Izgubila sam i ja nešto divno.
Svojom krivicom. I nažalost svijesno.
Oprosti. <3

Bila je predivna.
Bila je mršava. Skoro anoreksièna. ( oduvijek je to htijela )
Imala je savršenu kosu.
Oèi su joj bile predivne. Uvijek su privlaèile pozornost.
Nikada joj se crna olovka na oèima nije razmazala.
Imala je puuno prijatelja. Svi su je voljeli.
Imala je njega. Bili su savršeni skupa. Jedno drugome su bili sve.
Imala je predivnu obitelj. Potpunu.
Zdravlje joj je bilo savršeno.
Nikada nije bila sama.
Svim ljudima je mamila osmijeh na lice.
Nikada nije plakala. Uvijek se smijala.
Bila je puna ljubavi.


Bila je savršena.
Bila je èarobna.
Bila je sretna.


Bila je to samo bajka.

Znas onaj osjecaj kao da sve stoji?.
Kao da je sve svaki dan isto. Sve se ponavlja.
Jednostavno se ne mices.
Sve stoji. Ili samo ja stojim?

Znas onaj osjecaj trazenja?.
Trazis ljubav. Trazis njega.
Mislis ( nadas se ) da ako dode on da ce biti lakse.
Da ce ti on pomoc u zivotu. Rjesit sve sto te muci. Ili barem olaksat.
Mozda i nece. No, ja to ne znam.
Zelim li znati? Naravno. Ko ne zeli? Svi zele.

Znas osjecaj kao da samo promatras?.
Promatras sve oko sebe. Upijas okolinu u sebe.
Upijas dobru, losu volju od drugih.
Upijas njihove osmijehe. Ili njihov plac.

Znas onaj osjecaj kada se trudis?.
Bezsmisleno se trudis.
Uvijek se trudis. Biti bolja. Biti nasmijesena.
Usreciti sve oko sebe. Nasmijati ih.

Znas ono kao da nikad nema kraja?.
Svaki dan isto. Skola. Isti ljudi oko tebe.
Isti razgovori. Isti 'osmijeh'.
Oce li ikada tome doci kraj? Oce li se to promjeniti?
Oce li se ista promijeniti? Kada?



Znas onaj osjecaj kada ti netko kaze da imas samo vritualne prijatelje?.
Ja znam...

Volim te.

Tvoj predivan osmijeh. Koji mi uvijek uljepsa dan.
Volim nacin na koji se smijes.
Tvoju neprestanu znatizelju.
Prelijepe oke. Koje me uvijek gledaju s ljubavlju.
Onaj tvoj ''pupu''. Kao da te sram. Preslatko.
Volim kad me zoves hanni.
Volim nacin na koji mrzis zubara. Kad pizdis na njega.
Kak si mi nacrtala zeleni mozak. I isarala cijeliii stol.
I to sto nikada nemozes bit mirna.
Kad mi das da cvilim na tebi kad sam sjebana.
Kako me uvijek tjesis. I vecinom uspijes.
Volim kad imash moju sliku na mobu.
To sto ti se uvijek mogu povjerit. Sve ti reci.
Volim sve tvoje gluposti koje uvijek blebeces.
Volim to sto me shvacas. Sta god ja napravila.
I to sto si uvijek uz mene.
To sto me volis.


I nisi kreten. Niti ces ikad bit.


Volimte vise od ikoga.
Volimte najvise na svijetu.
Volimte zauvijek.
<3

Ja ne vjerujem u srecu.
Ne vjerujem da ona postoji.


Usrecuje nas nasa najbolja prijateljica.
Usrecuje nas kad nam netko kaze volimte.
Usrecuje nas muzika. ( Barem mene. )

Svatkoga usrecuje nesto. Nitko nije isti.

Ali usrecuju nas stvari koje volimo.
Znaci toje zapravo ljubav.
A ne sreca.

Sreca je prividno stanje.
Koje smo si mi stvorili u glavi.
Da si olaksamo.
Da nam bude ''lijepse''.

Meni to ne pomaze.

Sreca je zapravo kada imamo sve sto volimo.
Sve sto nam treba.
Kada smo potpuni. U svemu.

Ne znam dali netko uopce ima srecu.
Ne znam dali sreca uopce postoji.
Ne znam dali cu ja to ikada saznati.
Dali cu ikada dozivjeti srecu.

Nadam se da ocu.


Opet se samo nadam...

Ljubav? Sranje. Da.

Tocno to je ljubav. Sranje.

Ima li se smisla truditi?
Traziti ju?
Nadati se?

Nadati se necemu.. necemu nedostiznom?

Ljubav je nedostizna?
Da.

Uvijek i zauvijek cu traziti ljubav. Cijeli zivot. Trazim.
U meduvremenu i patim. Patim trazeci to.
Jer u sebi znamo da to necu naci.
Znam da to za mene ne postoji.

Jedino sto mi ostaje je nada.
To je jedino sto mogu raditi da ne boli.
Da ne tjera u plac.
Nada. To mi je kao utjeha. Na neki glupi nacin.

Iako i s vremenom i to gubi smisao.

Kada ni nada nece imati smisla. Sta mi ostaje?
Patnja? Bol? Tuga?

Ili to. Ili mozda cu imati srece pa toga nece ni biti.
Nece biti samoca. Tuge.
Nadam se. Opet.

Stalno se nadam. Kao da sve sto zelim nemam.
I to mi treba. A nemogu to dobiti.
Jedino se mogu nadati (opet) .

Nada, nada, nada.
Kao da mi se zivot vrti oko nade.
Zar sam toliko jadna? Da je moj zivot samo nadanje.
Nadanje onome sto me cini sretnom.
Nadanje onome sto nemam, a zelim svim srcem.
Nadanje ljubavi, jedinom sto mi treba vise od svega. Trenutno.

Da. Tocno to.
Ljubav. To je sve sto zelim.
Sve sto trebam.
I jedino sto mi fali do potpune srece.

Imam li to? Nemam. Ne.
Zasto?
Ne znam.

Mozda ja to ni ne zasluzujem?
Mozda ljubav nije za mene?
Mozda sam ja pregrozna za ljubav?
Mozda svaku trunku ljubavi koje dobijem upropastim, unistim?
Mozda...

Ne znam odgovor. Niti zelim znati.

Zelim zivjeti u neznanju. Barem malo.
Mozda bi istina bolila. Zato zelim neznati.
I u tome uzivati.
Barem se truditi.

Nadam se (opet) da cu ju jednom imati.
Onu predivnu, prekrasnu, najlijepsu, sretnu, ispunjujucu ljubav.
( Ako to uopce postoji.)


Nadam se...

Zasto svi ljudi traze savrsenstvo? Uviek teze necem boljem. Necem sto nie savrsenstvo. Ali oni misle da je. Za njih je. Uvjereni su da je. Jer svi misle da je savrsenstvo tesko postici. To i je istina. Ali nitko zapravo ni ne zna sta je savrsenstvo. Savrsenstvo je nepostojece, nemoguce, Jesi li ikada u zivotu vidjela/o nesto savrseno? Ne. Nisam ni ja. Nitko nije. Zato sto ga nema. Ali mi, ljudi, si stvaramo uvjerenje da postoji. Zasto? Da iamo necem teziti. Da iamo neki cilj u zivotu. Postici savrsenstvo. Da nam zivot ima smisla.

Ljudima je medu bitnijm stvarima u zivotu ljubav. Druga polovica. On ili ona. Netko i nesto savrseno. I uviek to trazimo, kroz cieli zivot. Ali zapravo to ne postoji. Tai netko savrsen. Svatko ima tisucu mana i vrlina. Treba to prihvatiti na onome koga volimo. Jer svi su takvi. Pa i ja. I ti isto. Svi imaju mane i vrline. Neki vise, neki manje. Ali imamo ih svi. To nas cini posebnima. Zasto onda tezimo savrsenstvu kad znamo da ne postoji? Zbog utjehe. To nam je razlog nesavrsenstva i jadnog zivota, koji svi imaju, ponekad. Tjesimo se u tome da savrsenstvo postoji. I uviek ga trazimo, bezsmisleno. Ali trazimo ga. Neka. Zasto ne? To nam olaksava neke stvari u zivotu. Na neki nacin uljepsava, pomaze nam. Ako je tako. Neka bude.


Ali mi smo slijepi, grijesimo. Savrsenstvo je uviek u nama, blizu nas. Samo treba otvoriti oci, jako, i primjetiti sve oko nas. I negdje cemo naci savrsenstvo. Samo se treba malo potruditi. Mozemo mi to. Zar ne?
Trebamo biti dovoljno svijesni svijeta oko nas. Svake sitnice. Svake male, ili velike, promijene. Svake dobrote. Svakog zla. Svega. I negdje u svemu tome cemo naci ono cemu tezimo. Nesto sto nam fali u zivotu. Naci cemo to jebeno "savrsenstvo". ali moramo to zeljeti.Ja zelim. I budem. Naci cu ga. Znam. Trudim se.